Perivoj je kao prostor za odmor i dokolicu u razdoblju baroka postao neizostavnim dijelom svakog europskog dvorca. Zbog toga je i uz valpovački uređen prostrani park koji se od pročelja dvorca otvara u obliku nepravilnog trokuta prema jugu. Za njegovo uređenje najzaslužniji je drugi valpovački vlastelin barun Josip Ignjat Hilleprand von Prandau nakon što se, za razliku od svoga oca, nakon 1791. godine odlučio trajno nastaniti u Valpovu. Njegov otac, barun Petar II. Antun HIlleprand von Prandau nadogradio je zatečeni valpovački srednjovjekovni plemićki grada kao simbol svoje moći i društvenog statusa i uredio ga u novi prostrani barokni dvorac. No kako je s obitelji živio u Beču a u Valpovo dolazio samo privremeno, uređenju parka očito nije pridavao važnost. Odlukom novog vlastelina da se preseli u Valpovo to će se promijeniti. Park je uređen krajem 18. i početkom 19. stoljeća u engleskom stilu te se prostirao na površini od 20 hektara, a na njegovom kraju nalazilo se privatno ograđeno lovište „Zverinjak“. Još prije uređenja parka na vlastelinstvu je bilo razvijeno vrtlarstvo zbog čega su bili podignuti i staklenici u kojima su se pored ostalih bilja uzgajali i limuni. S vremenom se ta proizvodnja širila tako da početkom 19. stoljeća u zapisima imamo podatke o uzgoju naranči, ananasa, limuna, raznog ukrasnog tropskog bilja i ranog povrća. Za vrijeme trećeg valpovačkog vlastelina Gustava Hillepranda von Prandaua nastavlja se briga za park ali i uzgoj bilja zbog čega su 1867. godine u dvorskom perivoju podignuta tri nova velika staklenika površine 244 m2. U parku je bilo zasađeno ukrasno bilje i stabla koje potječu s tri kontinenta: Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Nakon Prvog svjetskog rata, četvrti valpovački vlastelin, Rudolf Normann Ehrenfels odustaje od uzgoja agruma zbog troškova, no park se i dalje održava za privatnu upotrebu obitelji i njihovih gostiju o čemu nam mogu posvjedočiti i njihove privatne obiteljske fotografije. O održavanju valpovačkog parka brinuli su radnici i zaposleni profesionalni vrtlari. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dio stabala u parku je posječen zbog razmještaja teškog naoružanja dok je nakon rata uslijed nacionalizacije park s dvorcem postao vlasništvom Općine Valpovo. U 50-ima se uslijed nerentabilnosti odustalo od uzgoja povrća u staklenicima te su oni porušeni. Godine 1961. zalaganjem članova Društva prijatelja starina park je proglašen hortikulturnim spomenikom vrtne arhitekture. Usprkos promjenama kroz koje je park prošao u prošlim desetljećima valpovački park danas predstavlja jedan od najvrjednijih primjera barokne parkovne arhitekture u Hrvatskoj zbog čega je proglašen hortikulturnim spomenikom prirodne i vrtne arhitekture.